Splitska je specifičnost da je organizirana stambena izgradnja bila gotovo isključivo ograničena na društveno usmjerenu kolektivnu izgradnju, a posve je zapostavila druge oblike stanovanja. Veliki nedostatak takve izgradnje je i taj da je uglavnom gradila stanove, a zanemarivala druge sadržaje potrebne unutar stambenih naselja, pa većina naselja djeluje nedovršeno. Zelene površine nisu uređene, nedostaju parkirališta, trgovine i kulturni sadržaji. Paralelno s izgradnjom potpuno novih kolektivnih naselja na periferiji grada, zbog jeftinijeg zemljišta, odvija se izgradnja individualnih naselja koja su velikim dijelom bila bespravno izgrađena. Devedesetih godina nekontrolirana izgradnja postala je dominirajući oblik stambene izgradnje u Splitu. Umjesto da su postojeći planovi usmjeravali izgradnju, izgradnja je usmjeravala planove tj. prilagođavani su stanju na terenu. Stihijska prostorna ekspanzija grada za sobom povlači i socijalnu segregaciju u prostoru na osnovu porijekla i imovinskog statusa. Trgovački centri, trgovi ispred korporacijskih sjedišta i slična mjesta stvaraju iluziju javnog prostora iz koje su pažljivo uklonjeni rizici i nesigurnosti svakodnevnog života. Proučavajući sve navedene procese koji se odvijaju na rubovima grada, ovim diplomskim radom nastojale su se prije svega locirati problematične zone čija je glavna karakteristika da se nalaze u tkivu grada, a da mu istovremeno ne pripadaju, odnosno da zauzimaju fizički prostor u gradskoj strukturi, a nemaju obilježje grada.