Zadavanje položaja pomoću koordinata traži da je osim koordinata definiran i referentni okvir u kojem su koordinate zadane. U praksi se koristi cijeli niz referentnih sustava sa raznim svojstvima. Referentni sustavi mogu biti geodetski, inženjerski, visinski, slikovni, projekcijski ili složeni. Koordinatni sustavi koji se obično koriste su kartezijev, elipsoidni sferni, afini, polarni, linearni visinski ili cilindrični. Kako bi koordinatne sustave povezali s Zemljom ili drugim objektima koriste se datumi. Datumi mogu biti geodetski, inženjerski, visinski ili slikovni. Referentni sustavi koji se koriste u praksi mogu biti jednodimenzionalni (1D), dvodimenzionalni (2D), trodimenzionalni (3D) ili četverodimenzionalni (4D). Mogu se koristiti razne projekcije. Sva ova raznolikost referentnih sustava i popratnih objekata ukazuje da je definiranje referentnih sustava složen problem i da definiranju referentnih sustava treba sustavno pristupiti. Kako bi se razumjela problematika definiranja referentnih sustava i da bi se ovladalo definiranjem referentnih sustava sa obzirom na geodetske i geoinformatičke potrebe, potrebna su znanja iz više područja. Kako bi aplikacije i korisnici mogli koristiti referentne sustave treba poznavati problematiku kodiranja referentnih sustava u jeziku koji računala mogu čitati. Među najpoznatijim jezicima kodiranja prostornih podataka i referentnih sustava su OGC-ovi Geography Markup Language (GML) i Well-Known Text (WKT) jezici. Tek nakon ove razine se javljaju korisničke potrebe zadavanja referentnih sustava u pojedinoj aplikaciji, bazi podataka ili mrežnoj usluzi. U tekstu je dan veći broj praktičnih primjera definiranja referentnih sustava. Postupak zadavanja referentnog sustava je različit od aplikacije do aplikacije, a ponekad se mijenja i sa pojavom nove verzije aplikacije. Međutim, ukoliko se svlada zadavanje referentnog sustava s obzirom na međunarodne norme (ISO, OGC, EPSG) svako praktično zadavanje referentnog sustava u bilo kojoj aplikaciji postaje trivijalno.